Familija: Glavočika (Asteraceae)
Status očuvanja: Kritično ugrožen
Rasprostranjenost: Bugarska, bugarski endemit
Belogradčiška runjavica je višegodišnja zeljasta biljka, sa pravim vlaknastim stablom sa listićima. Stablo dostiže visinu 50-90 cm. Listovi su duguljasti, kopljasti, oštri sa kratkim drškama, gornji skoro prilepljeni, skoro goli, odozdo jednostavno vlaknasti, po ivicama krupno zupčasti i vlaknasti. Cvetovi runjavica mogu da imaju od 20 do 60 korpica. Omotač cveta je 8-9 mm dug u obliku širokog cilindra. Listovi, koji ga omotavaju su poređani u formi crepa, goli i retko zvezdasto vlaknasti. Razmnožava se pre svega semenjem, ali ponekada i odvajanjem korena.
Staništa i populacija: Može se sresti na kraju šuma. Poznato je samo jedno nalazište na zapadnom Predbalkanu do grada Belogradčik na 500-550 m nadmorske visine. Populacija biljke sastoji se od malih grupa i pojedinačnih biljaka u ubraja nekoliko stotina do nekoliko hiljada jedinki.
Faktori sa negativnim dejstvom: Malobrojna i mala populacija. Raste u neposrednoj blizini grada, gde je vazduh dosta zagašen i gaženje takođe ima nepovoljan efekat. Potencijalna opasnost za deo njenog staništa je građevinske delatnosi u prigradskim oblastima.
Preduzete mere zaštite: Spada u zaštićenu vrstu u skladu sa Zakonom za biološku raznolikost. Njeno stanište deo je prirodnih znamenitosti „Belogradčiških stena“ i zaštićena je zona Evropskom ekološkom mrežom NATURA 2000 u Bugarskoj.
Neophodne mere zaštite: Detaljno proučavanje brojnosti i površine populacije, biologije i ekologije vrste, pretećih faktora. Markiranje nalazišta i obaveštavanje lokalne vlasti i stanovništva o neophodnosti zaštite ove vrste. Stalni monitoring stanja populacije i prikupljanje semena za Nacionalnu banku biljnih hena u gradu Sadovu.
Izvor: Crvena knjiga Republik Bugarske, Elektronsko izdanje
Autor: Vladimir Vladimirov