[toggle title=” Od zore civilizacije “]
Jedan od najinteresantnijih problema evropske arheološke nauke je kada je čovek za prvi put kročio na kontinent. Prema podacima sa kojima u današnje vreme raspolažemo pradomovina čoveka je Afrika. Pračovek se pojavio pre oko 3-4 miliona godina, a pre oko 2 miliona počeo je da naseljava druge kontinente.
Prema popularnim naučnim teorijama postoje dve moguće „rute“ za naseljavanje Evroazije – preko Gibraltara na Iberijsko poluostrvo ili preko Dardanela na Balkansko poluostrvo. Do skoro nauka se držala puta preko Španije – po padinama oblasti Leon i u nalazištima grada Orse otkriveni su artefakti stari 1,2 miliona godina.
[/toggle]
[toggle title=” HOMO SAPIENS u Belogradčiškoj oblasti “]
Poslednja iskopavanja arheologa u pećini Kozarnika, pored Belogradčika, menjaju međutim to shvatanje. Otkriveni su dokazi o prisustvu čoveka stari barem 1.6 miliona godina. Istraživanje pećine počinje tokom 1996. pod rukovodstvom Nacionalnog arheološkog instituta Bugarske akademije nauka, sa rukovodiocima Nikolajem Sirakovim i Žan Lukom Guadelijem.
Ono što su oni do sada otkrili ukazuje na jednu paleolitsku kulturu. Ona se dosta razlikuje od nalazišta u pećinama Bačo Kiro i Temnata dupka, ali ima sličnosti sa artefaktima iz Zapadne Evrope, samo je nekoliko hiljada godina starija. Pećina je bila naseljena tokom perioda srednjeg paleolita, ali prava senzacija je otkrivena u nižim istorijskim slojevima starim 1,6 milijardi godina. Tamo arheolozi otkrivaju zub individue Homo, moguće Homo Erectusa.
Veliko ineteresovanje naučne javnosti izazvalo je i drugo nalazište iz epohe ranog paleolita. To je nekoliko kostiju, koje datiraju od pre 1,2-1,4 miliona godina, na kojima se nalazi nekoliko recki. Prema mišljenju arheologa te recke su namerno napravljene, i nisu slučajni rezultati mehaničkih pokreta. Ova hipoteza se suprotstavlja preovladavajućem mišljenju da je Homo Sapiens razvio simbolički način mišljenja pre oko 50 hiljada godina.
Izrezbareni delovi kostiju, koji su otkriveni u Kozarnici, navode naučnike na zaključak da su prvi stanovnici pećine mogli da izražavaju apstraktne pojmove putem skulpture. Crtice na pronađenim kostima iz starog kamenog doba, dozvoljavaju da se pretpostavi da su prvi ljudi odbrojavali dane.
U sledećim periodima život u Belogradčiškom okrugu može još lakše da se prosledi. Predmeti iz bronzanog doba nađeni su pokraj sela Kračimir, Rabiša i Salaš, a iz gvozdenog u Donjem Lomu, Dimovu i ponovo Kračimiru. Postojanje artefakata iz rane i kasne antike u zemljištima sela Rabiša, Salaša i Graničaka, pa i u samom Belogradčiku, svedoče o stalnom prisustvu ljudi u ovoj oblasti.
[/toggle]
[toggle title=” Hrabri Tračani “]
Starogrčki istoričar Herodot spominjeTribale kao jedno od 22 postojeća trakijska plemena. Danas naučnici smatraju da se pod tim imenom podrazumeva konglomerat od tri grupe homogenog stanovništva, koji je zauzimao teritorije zapadno od reke Timok, istočno od nje i severno od Dunava. Mesto na kom su se nalazili i zajednička plemenska teritorija tog stanovništa tokom IV veka p.n.e.prostire se na zapadu do Morave, na severu do Karpata, a na jugu prelazi Staru planinu, stižući do Vitoše, Plane i ihtimanske Srednje gore. Jugozapadno, Tribali su se graničili sa Ilirima, na istoku sa Mezima, na jugozapadu sa Agrijanima, a na jugoistoku sa Odrizima.
Egzistenciju Tribala određivale su prirodno-geografske karakteristike oblasti. U dolinama reka razvijali su zemljoradnju, u poluplaninskim obastima – stočarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo, a u planinskim oblstima uspešno su razvijali rudarstvo i livenje metala. Obrađivali su metalne predmete i nakit, bavili su se grnčarstvom, keramikom i trgovinom. Veliki trgovački centri u oblasti Tribala, u ono vreme su Serdika i Niš.
Iz izvora, koji su do nas dospeli, spominje se da su Tribali važili za veoma snažno i buntovničko pleme, koje nije trpelo tuđu vlast i koje se bunilo čak i protiv najmoćnijih vladara. Tako su tokom 424. godine p.n.e. uspeli da zaustave širenje Odriza prema Sofijskom i Niškom polju, a u bici je izgleda poginuo i sam odriski car Sitalk.
Tokom 376. godine p.n.e. Tribali su se spustili rekom Mestom i stigli čak do Egejskog mora. Tamo su osvojili i opustošili staru i bogatu grčku koloniju Abderu (blizu današnje Kavale), nakon čega je ona izgubila svoj politički i ekonomski značaj.
Tokom 342. i 339. godine p.n.e. oni su uspeli da odbiju napade Filipa II Makedonskog, koji je želeo da njihovu zemlju priključi osvojenim balkanskim teritorijama. Nekoliko godina kasnije (335. godine) njegov sin Aleksandar Veliki preduzeo je novi pohod na Tribale. Njegov cilj bio je da obezbedi severnu granicu i da ojača svoju vojsku obučenim trakijskim vojnicima pre nego što počne rat sa Persijom. Ishod ovog pohoda je nepoznat. Pretpostavlja se da su Tribali priznali vrhovnu vlast osvajača, ali da su sačuvali svoju unutrašnju autonomiju. Nakon raspada carstva Aleksandra Makedonskog, zemlje Balkanskog poluostrva nasledio je njegov zapovednik Lizimah. Nedostaju podaci o tome da li su Tribali bili pokoreni ili su uspeli da sačuvaju svoju autonomiju, međutim 15. godine n.e. Rimljani konačno pokoravaju teritoriju današnje severne Bugarske i stvaraju provinciju Mezija.
[/toggle]
[toggle title=” Rimsko doba “]
Upravo Rimljani prvi podižu tvrđavu u Belogradčiku. To se dogodilo tokom I veka, o čemu svedoče pronađene kovane novčanice sa likom imperatora Vespazijana. Ova tvrđava starija je od one u Bononiji (Vidinu) i Montani. Smatra se da je tvrđava u Belogrdčiku bila glavna za čitavu regiju i da je služila kao pregrada na prelazu Sveti Nikola, kuda je prolazio put od Raciarija prema dolini Timoka.
Novo naselje pojavilo su se u blizini tvrđave kako bi moglo da pruža različite usluge garnizonu. To se najverovatnije desilo tokom III veka, što dokazuje i do danas sačuvani rimski deo tvrđave. Naselje je uspelo da preživi invaziju Huna i opstane tokom perioda V-VI veka, ali nakon toga se stanovništvo pomešalo sa doseljenim slovenskim plemenima.
[/toggle]
[toggle title=” Prvo bugarsko carstvo “]
Stvaranje Dunavske Bugarske tokom 681. godine suštinski ne menja položaj zemalja u belogradčiškom okrugu. Naselje i tvrđava nastavljali su da se razvijaju. Početkom IX veka, oni predstavljaju osnovni granični punkt bugarske države, koji je trebalo da drži pod kontrolom slovenska plemena sa druge strane Stare planine i reke Timok.
Tokom perioda Prvog bugarskog carstva u oblasti Belogradčika postojalo je nekoliko tvrđava. Najveća od njih bila je tvrđava Uzbeg, koja je podignuta na ogromnom stenovitom masivu, što je tvrđavu činilo nepristupačnom, ali je imala odličan pregled terena. Utvrđenje se nalazilo na starom rimskom putu, koji je i dalje imao važnu ulogu. Do tvrđave se stizalo preko mostova od užadi, koji su prebacivani sa susednih stena.
[/toggle]
[toggle title=” Drugo bugarsko carstvo “]
U periodu Drugog bugarskog carstva belogradčiška tvrđava ostaje glavna u oblasti. U to vreme postavljani su temelji današnjeg grada, a o tome svedoče kovane novčanice Jovana Aleksandra (bug. Ivan Aleksandar) (1331. – 1371.) i njegovog sina Mihajla Asena (bug. Mihail Asen).
U to vreme karakteristična je feudalna podela zemlje. Već tokom 1207. četvorica kumanskih boljara podižu bunu i otcepljuju Vidin i okolinu. Car Boril uspeva da uguši nezadovoljstvo pomoću mađarskih vitezova, ali tada počinje i zainteresovanost Mađara za ovu oblast.
Nakon tatarske invazije na ruske kneževine (1240.), veliki broj ruskih aristokrata traži spas u Bugarskoj. Među njima je i potomak kijevskih kneževa Jakov Svetoslav. Jovan Asen II (bug. Ivan Asen II) imenovao ga je za upravnika oblasti u zapadnoj Staroj Planini. Nakon smrti moćnog vladara počinje i slabljenje države. To koriste mnogi krupni feudalci, kako bi se izborili za veću samostalnost ili čak da pretenduju na bugarsku krunu. Status Jakova Svetoslava u feudalnom sistemu tadašnjeg bugarskog carstva nije mnogo jasan, ali se pretpostavlja da je on podržao Konstantina Teha (1257. – 1277.) protiv njegovog suparnika u borbi za presto i dobio je titulu despota.
Naslednik Jakova Svetoslava krajem XIII veka postaje despot Šišman. Granice prostora kojim je vladao prostiru se od Đerdapa na zapadu do Vrace i Orjahova na istoku. Prestonica Šišmana je Vidin, a Belogradčik ostaje druga po značaju tvrđava. Tokom 1292. despot započinje pohod na Srbiju, ali je kod tvrđave Ždrelo poražen od srpskog kralja Stefana Milutina. Srbi nadiru u Vidinsko despotstvo i osvajaju prestonicu. Šišman traži azil od tatarskog hana Nogaja, koji mu obećava podršku. Suočen sa sukobom sa tatarskim hordama, srpski kralj se povukao iz Vidinskog despotstva. Oko 1313. godine Mihajlo Šišman bio je vladar Vidina. Deset godina kasnije on je izabran za vladara bugarskog carstva i ova oblast ponovo pada pod kontrolu Trnova.
Za vreme dinastičkih sukoba i borbi za kontrolom nad jednom ili drugom teritorijom sa juga se pojavljuje opasnost od osmanlijske invazije. Ali zbog svog geografskog položaja Vidinsko carstvo Jovana Stracimira (sreće se i kao Ivan Sracimir), kao i Belogradčik, ostaju izvan uticaja napada Osmanlija sve do kraja XIV veka.
Tokom celog svog postojanja Druga bugarska država bori se sa procesima podele, koji su karakteristični za ovu epohu. Vidinska oblast je što se toga tiče najproblematičnija. Još za vreme vladavine cara Borila (1207. – 1213.) podignuta je buna u Vidinu. Car je ugušio bunu uz pomoć mađarskih vitezova.
Nakon smrti Jovana Asena II (bug. Ivan Asen II) započete borbe za presto slabe kontrolu Trnova nad oblastima carstva, čime je omogućeno lokalnim velmožama da proglase nezavisnost. Pred kraj 13. veka, boljar (neki naučnici smatraju da je to despot Šišman) vlada Vidinskom oblasti kao nezavisni gospodar. Granice teritorije kojom je vladao prostiru se od Đerdapa na zapadu do Vrace i Orjahova na istoku. Prestonica Šišmana je Vidin, a Belogradčik je druga po značaju tvrđava. Oko 1313. Vidinom već vlada Mihajlo Šišman (bug. Mihail Šišman). Nakon što je on 1323. izabran za cara Bugarske, Vidinsko despotstvo, kojim upravlja njegov brat Belaur, ponovo pada pod kontrolu Trnova. Nakon pogibije cara Mihajla III Šišmana (bug. Mihail III Šišman) u Velbuždskoj bici (1330.) bugarsk tron preuzima njegov sin Ivan Stefan. Veoma brzo on je zbačen sa prestola i car postaje nećak Mihajla Šišmana Jovan Aleksandar (bug. Ivan Aleksandar). Belaur, koji vodi prosrpsku politiku, suprotstavlja se novom vladaru i između njih dvojice počinje rat (1331.) u kojem je pobedio Jovan Aleksandar i Vidin je ponovo pod kontrolom Bugarskog carstva.
Tokom 1355. prvorođeni sin Jovana Aleksandra Mihajlo Aleksandar (bug. Mihail Aleksandar) gine u bici sa Osmanlijama. Zbog toga tron treba da preuzme njegov brat Jovan Stracimir (bug. Ivan Sracimir). Car, međutim, bira svog drugog sina sa jevrejkom Sarom, Jovana Šišmana (bug. Ivan Šišman), koji je takođe krunisan za cara i pripremljen da nasledi vlast u Trnovu.
Kao kompenzaciju Jovan Stracimir dobija Vidinsko despotstvo. Prema mišljenju nekih naučnika još tada nazvanog Vidinskim carstvom, dok je preostali deo poznat kao Trnovsko carstvo.
[/toggle]
[toggle title=” Mađarska okupacija “]
Početkom 1365. mađarski kralj Lajoš I Anžujski preti ratom Vlaškoj i Moldavskoj kneževini i posedima Jovana Stracimirova. Kneževi Vlaške i Moldavije prihvataju da budu vazali Mađarske, ali vidinski vladar to odbija.
Na čelu velike vojske Lajoš I Anžujski nadire u Vidinsku oblast, osvaja neke manje tvrđave, a zatim kreće ka Vidinu. Opsada počinje 30. maja i završava se 2. juna osvajanjem Vidina. Jovan Stracimir i njegova porodica su zarobljeni i zatvoreni u Hrvatskoj, i prinuđeni su da prihvate katolicizam. Osvojena oblast pretvorena je u „banat“, koji je potčinjen kralju Mađarske. Stanovništvo je na silu nametnuto zapadno hrišćanstvo.
Tokom 1369. car Jovan Aleksandar sklapa savez sa vlaškim vojvodom, koji se zove Vladislav Vlajkou i samostalnim feudalom despotom Dobrotica, s ciljem oslobađanja Vidina od Mađara. Vlajku zauzima Vidin i okupira ga 6 meseci, ali mađarski kralj uspeva da ga povrati. On počinje pregovore sa Jovanom Aleksandrom i pristaje da mu vrati Vidinsku oblast, ako mu car da dve kćerke kao taoce.
Do kraja godine Vidin je ponovo u bugarskim rukama, a Jovan Stracimir je oslobođen i dobija nazad svoje posede.
Car Jovan Aleksandar umire 17. februara 1371. Oba njegova naslednika – Jovan Stracimir i Jovan Šišman, smatraju se jedinim zakonskim vladarima Bugarskog carstva i ne priznaju prava drugog. Siže se do konačnog odvajanja Vidina od ostalih bugarskih zemalja i stvaranja Vidinskog carstva.
Zbog svog položaja, Vidinsko carstvo u početku je van uticaja turskih napada. Jovan Stracimir se ni na koji način ne meša u borbu Trnovskog carstva protiv Osmanskog carstva.
S rastom osmanlijske pretnje, kako bi izbegao eventualnu agresiju, Stracimir postao je turski vazal. Prihvata obavezu da plaća porez svake godine i da pomaže sultanu vojnim snagama, kada to bude zatraženo od njega.
Nakon pada Trnovskog carstva i Dobrudžanske kneževine tokom 1395. vidinski car je prinuđen da pusti turski garnizon u svoju prestonicu. Iz tog perioda postoje dokazi o izaslaništvu vidinskog cara do turskog upravnika pokorenog Trnova. Na njegovom čelu bio je mitropolit Josif Bdinski i prestolonaslednik Kostantin. Oni su iskoristili mošti svete Filoteje Trnovske i odneli su ih u Vidin.
Tokom 1395. Mađarski kralj Žigmund Luksemburški organizuje krstaški pohod protiv Turaka Osmanlija. Kada njegova vojska stiže do Vidina, Jovan Stracimir bez oklevanja otvara krstašima vrata tvrđave. On predaje turski garnizor u ruke Žigmunda i na sve načine mu pomaže, računajući na njegovu pomoć kako bi se spasio osmanlijske vlasti. 25. septembra, u bici kod Nikopolja, hrišćansku vojsku porazio je Bajazit I.
Nakon pobede, on se uputio ka Vidinu kako bi raščistio račune sa nepokornim vazalom. Jovan Stracimir se pojavio pred sultanom, oslanjajući se na obećanje da će biti pomilovan. Međutim, Bajazit naređuje da Stracimir bude okovan i odveden u Bursu. Njegova dalja sudbina je nepoznata.
Na osnovu preovlađujućeg mišljenja, pad Vidinskog carstva u ruke Turaka tokom 1396. označava i kraj Druge bugarske države. Prestolonaslednik Konstantin, međutim, uspeva da se spasi. On će, zajedno sa svojim bratom od strica, knezom Fružinom (sinom cara Jovana Šišmana), kasnije biti na čelu prvog ustanka Bugara protiv Osmanlijskog carstva.
[/toggle]
[toggle title=” Otomanski period “]
Nakon pada Bugarske pod Otomansku vlast, Belogradčik je sačuvao svoju administrativnu funkciju i značaj. Tokom prvih decenija tog perioda, u oblasti su boravili samo vojnici iz garnizona tvrđave. Nezavisno od politike Visoke porte koja je nametala asimilaciju, nakon XV veka preovladava hrišćansko stanovništvo u ovoj oblasti.
Ozbiljniji uticaj otomanske vladavine vrši se na ekonomski i socijalni položaj Bugara. Ta podela prebacuje se i na urbanizaciju, tako da se u Belogradčiku se izdvajaju tri mahale. U dve od njih, koje se nalaze u neposrednoj blizini tvrđave, žive porodice oficira iz garnizona. Uspomena na to vreme je bogato ukrašena džamija „Hadži Husein“, koja je sagrađena tokom 1771.
Treća, hrišćanska mahala imala je sopstveni izgled sa svojim urednim belim kućicama. Tako su Osmanlije ostavile staro ime grada, dodajući mu samo turski nastavak za umanjenicu „čik“ ili Belogradčik – mali Beograd.
Osnovne privredne delatnosti lokalnog stanovništva za vreme otomanskog perioda ostaju stočarstvo, zemljoradnja i vinogradarstvo. Tokom XVIII – XIX veka pojavljuju se zanatlije zlatari, kovači, krojači, abadžije i razvija se grnčarstvo.
[/toggle]
[toggle title=” Burna vremena “]
Krajem XVII veka zemlje severozapada postaju arena oružanih sukoba za vreme rata između Visoke porte i Austrije, koji se javlja usled Čiprovskog ustanka.
Već tokom proleća 1688. ustanici pod vođstvom Georgija Pejačeviča napuštaju Čiprovce i pridružuju se austrijskoj vojsci. Pejačevičeva vojska učestvuje u osvajanju tvrđave Oršova i oblasti Banat. Nakon bitke kod Beograda ustanak se širi na celu severozapadnu Bugarsku. Šest austrijskih pukova, koji dolaze ne uspevaju da koordiniraju bugarske jedinice, koje su neaktivne i ostavljaju mogućnost Osmanlijama da se pregrupišu. Odlučujuća bitka vodila se oktobra 1688. u mestu Žeravica, blizu Kutlovice, gde je osmanlijska vojska zajedno sa njihovim mađarskim saveznicima, koje je predvodio Emerik Tekeli, porazila ustanike. Iako su sukobi posle toga nastavljeni, ustanak je brzo ugušen.
Čiprovci su osvojeni 18. oktobra nakon herojske odbrane i potpuno su uništeni, kao i okolna sela Kopilovci, Železni i Klisura. Skoro čitavo stanovništvo je ubijeno ili porobljeno. Sledećih nekoliko meseci otpor se nastavlja, a postepeno ostaci ustaničke vojske prelaze u hajdučke čete. U to vreme, austrijske jedinice iza Stare planine su neaktivne, i Austrijanci osvajaju Vidin tek jeseni 1689. Čiprovski ustanak označava kraj Severozapadne Bugarske kao tampon zone između otomanskog carstva i habzburških teritorija. To je ujedno i kraj katoličkog uticaja. Ukinute su privilegijen bugarske aristokratije i vlast, koju su do tada imali u ovoj oblasti. Značaj Čipovaca kao kulturnog i ekonomskog centra, drastično opada.
Bez obzira na sve hajdučke čete nastavljaju da postoje tokom celog perioda otomanske vladavine. Razlog pobuna tokom prve polovine XIX beka je nepoštovanje Gilhanskog hatišerifa i Hatihumajuna – reformističkih aktova, koji imaju za cilj da poboljšaju stanje hrišćanskog stanovništva i povraćaj zemlje na račun spahijskih čitluka. Naravno, dodatno ohrabrenje su i oslobodilački pokreti u Srbiji, koji su doveli do stvaranja autonomne kneževine tokom 1817. i upravo te dve činjenice izazivaju niz pobuna i ustanaka u severozapadnoj Bugarskoj – tokom 1806., 1821., 1833., 1835. u Pirotu, i Mančova pobuna tokom 1836.-1837.
Sledeća decenija obeležena je novim ustancima u Niškoj oblasti tokom 1841., i 1848.-1849. i Pujovom razmiricom tokom aprila 1849. U navečerje Krimskog rata revolucionarna svest stanovništva Belogradčika i okoline bila je jako razvijena.
Tokom1859. stanovništvo Belogradčika se pobunilo. Kao organizatori ustanka spominju se ugledni ljudi te oblasti Valčo Bočev, Lilo Panov, Deda Božin, Nedjalko Vlah, Konstantin Janev i Petko Kazandži. Na čelo ustanika stao je nahija Colo Todorov. Početkom godine u Rakoviškom manastiru okuplja se komitet, koji donosi odluku ustanak da počne 1. juna. U manastiru se čuva vredna relikvija „krvava zavera“ – dokument, potpisan krvlju učesnika.
Ustanak počinje dogovorenog dana u selu Vodnjaci. Odande kapetan Krstjo vodi ljude prema Lomu, ali je četu porazio dobro naoružan garnizon.
Ključni trenutak ustanka bila je opsada Belogradčika, koja je trajala deset dana. U opsadi je učestvovalo više od deset hiljda loše naoružanih seljaka. Ustanici su odolevali artiljerijskoj vatri, ali nisu mogli da krenu u napad, jer su pre svega bili naoružani hladnim oružjem.
Nakon poraza ustanika kod Loma i Belogradčika, Osmanlije ujedinjuju svoje snage i napadaju. U prvim sukobima bili su odbijeni. Započinju novu ofanzivu 19. juna kojom poražavaju Bugare. Nakon konačnog poraza ustanika Osmanlije žestoko progone stanovništvo, ali oružana borba se i dalje nastavlja. Ustanici organizuju utvrđene logore na Staroj planini. Odbranu puteva i preostalih nerazrušenih sela obezbeđuju konjički odredi, što je prinudilo vlasti da zatraže kontakt sa lokalnim stanovništvom. Bio je postignut sporazum o slanju delegacije do Visoke porte, gde je trebao da predstave svoje zahteve i razlog pobune. Delegate je 14. avgusta 1850. primio viši administrativni savet i uveravani su da će sultan razmotriti njihove zahteve.
Godinu dana kasnije zemlja je bila podeljena seljacima za obveznice, koje je trebalo da budu isplaćene u roku od 50 godina. Osim toga garantovana je opštinska samouprava, a čak se diskutovalo i o pitanju autonomije severozapadne Bugarske. Bez bozra na olakšice sultana, oblast ostaje i dalje nesigurna i čete nisu rasformirane.
[/toggle]
[toggle title=” Oslobođenje “]
Za vreme Rusko-turskog oslobodilačkog rata, Belogradčik su obsadile rumunske vojne jedinice, koje nisu uspele da isteraju turski garnizon. Tek nakon potpisivanja Odrinskog primirja 25. februara 1878. stanovnici Belogradčika zvanično prihvataju ruske vojnike.
Nakon Oslobođenja, Belogradčik je sačuvao svoj zanatski oblik i svoju centralnu ulogu za okolna mesta. U tom periodu aktivno se gradi. Tokom 1849. sagrađeno je čitalište i pozorišni salon, tokom 1901. nova škola, a deset godina kasnije i gradska bolnica. Broj stanovnika i dalje raste, iako jako sporo, i tokom 1946. tamo živi 2192 ljudi.
[/toggle]
[toggle title=” Ratovi za nacionalno ujedinjene “]
Srpsko-bugarski rat počinje novembra 1885. kad Srbija, nezadovoljna zbog ujedinjenja Kneževine Bugarske i Istočne Rumelije, objavljuje rat Bugarskoj. Veoma značajna bugarska vojna pobeda, nazvana još i „kapetani pobeđuju generale“ razlog je za međunarodno priznavanje Ujedinjenja.
Srbija organizuje ofanzivne akcije preko Nišavske armije (Zapadni front) i Timočke armije (Severni front). Za razliku od prvog fronta, gde Bugari veoma brzo prelaze u napad, na Severnom frontu srpska armija napreduje prema Vidinu. Odnos snaga je nejednak. Broj srpskih vojnika je 22 000, dok je broj učesnika bugarske vojske, u kojoj nema nijednog redovnog vojnika 15 000.
[/toggle]
[toggle title=” Belogradčik u Srpsko-bugarskom ratu “]
Borbe se vode od 3. do 6. novembra 1885. Prema planu komandanta Timočke srpske armije, generala Lešjanina, 14. rezervni puk krenuo je kroz prelaz “Kadibogaz” prema Belogradčiku. Nako što je savladao otpor sakrivenih bugarskih jedinica, neprijatelj Emerih Tekelit odlazi prema selu Salaš i zauzima poziciju na vrhu Vedernik. Odatle otvara vatru na belogradčišku tvrđavu. U to vreme prema Belogradčiku kreće i srpski bataljon, koji napreduje kroz prolaz Sveti Nikola. Prolaz brani samo 160 dobrovoljaca. Za to vreme tvrđavu brani samo 2. rezervna četa i jedna grupa dobrovoljaca, ukupno oko 1600 ljudi.
Osvajanje Belogradčika bilo je od velike važnosti, jer je stvaralo mogućnost protivnička vojska da se uputi prema Vidinu, Iz tog razloga, komandant Severnog odreda, kapetan Atanas Uzunov naređuje komandantu Belogradčiškog odreda, poručniku Stefanu Čolakovu da po svaku cenu sačuva grad. U tu svrhu dobija pojačanje od još 400 ljudi iz milicije i Sandrovske dobrovoljačke čete, koja je pod komandom poručnika Panajota Dvorjanova. Sandrovska četa 5. novembra uspeva da se uvuče u Belogradčik i zajedno sa Čolakovim organizuju odbranu grada. Tokom sledećih dana, zbog magle, protivnik prestaje sa vatrom prema tvrđavi, ali 6. novembra, kada se vreme prolepšalo, kreće u napad. Umesto da čekaju udar, Belogradčiški odred takođe kreće u napad, i to s leđa. Srbi su pomislili da su opkoljeni, prekidaju napad i povlače se 2 km zapadno od grada. Povlačenje 14. srpskog puka onemogućilo je napad srpskog bataljona, koji je prodirao kroz prolaz Sv. Nikola. Oni se takođe povlače preko sela Čuprene prema granici.
U sukobima srpska vojska ima 46 žrtava, oko 50 ranjenika i 90 zarobljenika. Kao ratni trofeji uzeti si konj i sablja komandanta puka. Bugarske jedinice imale su samo jednog mrtvog i 4 ranjenika.
[/toggle]
[toggle title=” 15. lomski pešadijski puk “]
Belogradčik još uvek živi sa impresivnim podvizima jednog od najslavnijih pešadijskih pukova novije istorije, 15. lomskog, koji je boravio u gradu. Puk je formiran u Vidinu tokom 1889. od 2. i 3. grupe 3. pešadijskog bdinskog puka.
Pod svojom zastavom 15. lomski puk učestvuje u Balkanskom ratu (1912.-1913.), u borbama kod Luleburgaza, Turk Beja, Tatar-kjoja, Umurča, pri napadu na pozicije Čataldže, visoravni kod sela Ezedin, Jalos i Kuli-Burgaz.
U Drugom balkanskom ratu (1913.) učestvuju u sukobima kod sela Dolna mahala, Hisar, u oblasti zapadno od reke Vardar, jezera Duserdus, na istoku ot Dojranskog jezera, u borbama kod sela Budinarci i Umljano, na vrhovima Bajaztepe, Ruen, kod sela Pančarevo i kod reke Kuzludere.
[/toggle]
[toggle title=” Prvi svetski rat “]
Tokom 1915. na početku Prvog svetskog rata 15. pešadijski Lomski puk učestvuje u borbama kod Stajkovog brda, brdima kod Planice, Bukova, Vrboveca. Tokom 1916. ratuje kod sela Lažec i vhra Ostrec, a tokom 1917. – u borbama kod Crvenog zida, gde je ubijen komandant puka, pukovnik Stefan Iliev. Njegovo mesto zauzima pukovnik Vasil Šiškov.
Nakon Solunskog primirja 29. septembra 1918. puk je zarobljen u skladu sa uslovima kapitulacije. Pukovnik Šiškov počinje sa organizacijom spašavanja zastave. Tokom noći između 3. i 4. oktobra 1918. zajedno sa potpukovnikom Hristom Mladenovim, sakriva zastavu u kutiju od metkova i zakopava je. Kako bi prevarili Francuze demonstrativno pale prazan omot zastave. Nakon što su bili pretreseni, oficiri i vojnici iz Belogradčika odvedeni su u zarobljeničke logore pod francuskom zaštitom. U tmeđuvremenu pukovnik Šiškov ponovo uzima zastavu puka. Nakon dugog skrivanja ispod košulja vojnika, 6. februara 1919. zastava je predata pukovniku Josifu Petrovu. On je, kao veza pri francuskoj glavnoj komandi u Solunu, predaje načelniku štaba 10. divizije u gradu Komotini, pukovniku Valkovu, koji je zatim predaje u Ministarstvo rata. Zastava je odlikovana spomenicama za ratove 1912.-1913. I 1915.-1918., a tokom 1923. Nagrađena je „Memorijalnom metalnom narukvicom“ za spašavanje, a njeni spasioci – „Značkom za spašavanje zastave“.
[/toggle]
[toggle title=” Drugi svetski rat “]
Tokom 1941.-1942. i 1944. puk je u garnizonu u Bitolji, Kruševcu i Beloj palanci. Učestvuje u prvim etapama završnog perioda Drugog svetskog rata u Evropi kao deo 6. pešadijske Bdinske divizije i bori se u Straževcu, Beloj Vodi, Kuršumliji. Početkom oktobra 1944. dobija zadatak da stigne do Šljivovika, Koritnice. Puk učestvuje u oslobađanju Niša 14. oktobra, učestvuje u operaciji na Kosovu i osvajanju Podujevskog sreza, prelazi planinu Kopaonik. 25. novembra 15. lomski puk stiže liniju Mađari-Majdan, gde gubi 103 vojnika i završava svoj ratni put.
[/toggle]
[toggle title=” Izvori “]
Dodatna literatura- Izvori: Prema knjizi Konstantina Sabčeva „Tajne Belogradčika“, Sofija 2011. (Константин Събчев „Тайните на Белоградчик”, С. 2011.)
Dodatna literatura:
H.Сираков, Ж-Л. Гуадели. Разкопки в пещера Козарника, Ранен-Късен Палеолит, iz Археологически открития и разкопки през 2005 г., XLV Национална археологическа конференция, АИМ-БАН, 2006.
„История на българската държава през средните векове. Том III. Второ българско царство. България при Асеневци (1187—1280)“-Васил Н. Златарски, izdavač „Nauka i iskustvo“, Sofija, 1972.
“История на България. Том III. Втора българска държава”, Izdavač BAN, 1982.
“Българските ханове и царе VII-XIV век”, Йордан Андреев, Državna izdavačka kuća „Dr. Petar Beron“, 1988.
“От Галиполи до Лепанто. Балканите, Европа и османското нашествие 1354-1571 г.”, Христо Матанов i Румяна Михнева, izdavač “Тitia”, Sofija, 1998.
Danilo II „Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih“, izdavač Djuro Daničić, Beograd i Zagreb 1886.
“Похвално слово за Филотея Темнишка”, Йоасаф Бдински (vidinski mitropolit, bugarski književnik iz 14 – početak 15 veka).
“Безименна българска хроника”, nepoznati autor iz 15 veka.
Bugarske vojne zastave:www.boiniznamena.com
[/toggle]